Pise: Milan KANAT
Zanimljivo je, i nadasve znakovito, vidjeti hrvatski film koji obecava.
Koji nije jos to sto bi trebao biti, ali...
U tome je smislu reprezentativan primjer Mondo Bobo, ovogodisnji pulski laureat. I jos mnogo vise od toga... Jedan ce kriticar primijetiti da maltene dobismo novoga Kevina Smitha, odnosno Jima Jarmuscha . Vjerojatno stoga sto je neovisan! No, Mondo Bobo neovisan je jedino od produkcijskog patronata Hrvatske televizije, ali je po svemu ostalome prepun vrlina i mana spomenute produkcije. Aklamacija i egzaltiranost hrvatskih filmskih kriticara nad ovim filmom u Puli prije ce pruziti slagvort za pricu o hrvatskoj filmskoj kritici, no o onome sto je mnogo relevantnije, o filmu Gorana Rusinovica. Mondo Bobo film je zbrkane rezije, fragmentarne smislenosti i posvemasnje samodopadnosti onih koji su ga stvarali. Je li dovoljno da film bude financiran od neovisnog producenta, k tome jos i crno-bijeli, da bismo odmah dobili hrvatsku verziju b?
Sigurno ne.
Mutna, prljava crno-bijela fotografija bi po tomu trebala biti najeksplicitniji vizualni signum pomaknutosti, svjezine u pristupu, neovisnosti... Kao, Goran Rusinovic je beskompromisan i uopce ne jebe zivu silu hrvatskog filmskog establishmenta! Establishmenta koji mu, BTW, priznaje neizmjernu inovativnost i ubrizgavanje doza najsvjezije krvi u onemocali i mlohavi fenomen sto se hrvatskim filmom nazivlje.
Iza te mutne fotografije, krije se i mutna prica o mutnom tipu. Neurotiku, shizofreniku, ali dobre duse... On ubija samo zbog spleta nesretnih okolnosti koje mu nikako ne daju mira. Na svom nesretnom ubilackom putu susrece mnostvo bizarnih likova koji su najcesce toliko otkaceni da se gledatelj doista treba diviti njihovoj zovijalnosti i, ne samo verbalnim, eskapadama. Najbolji je primjer za to lik koji tumaci Damir Urban. Posebno mislim na sekvence u kojima razgovora s curom na zadnjem sjedistu auta, kao i na sekvencu u kojoj (u plesnoj improvizaciji?) ubija nepozeljnog svjedoka mutne zavjere.
Nebulozni nesretnik iz nesretne nebuloze
Cjelokupna je prica dana u izmjeni fabularne linije s tesko odgonetljivim flashbackovima i poetskim ume(t)cima koji trebaju sluziti... cemu? Da se prica simpaticnog nam glavnog junaka ubojice ucini mogucim objektom suosjecanja? Da u njemu vidimo nesretnog momka iz urbane dzungle kraja dvadesetog stoljeca samo zato sto je on, nesretnik, tu bacen da bi opravdao nebuloznu pricu, odnosno nebulozni pastis jedne vise nego trivijalne krimi price?
Odgovor vjerojatno znaju samo tvorci ove "ni v rit, ni mimo" filmske putesestvije.
Goran Rusinovic vjerojatno je odgledao mnostvo filmova. Vidio je sigurno i filmove Jarmuscha, Tarantina, Dahla, po svoj prilici i Penna i Peckinpaha. Ali to nije bilo dovoljno da i sam snimi suvisli film.
Nisam li prestrog i ne zelim li biti tek onako antiprotivan vecini ljudi iz svijeta filma kojima se Mondo Bobo svidio? Pokusat cu objasniti - za razliku od autora filma koji ne smatraju potrebnim objasniti bilo sto.
Film krece ambiciozno na operacijskom stolu gdje nas junak pokusava biti dozvan u zivot. Odmah na pocetku znakovita inverzija. Dio koji se direktno moze nadovezati na otvoreni kraj sto, BTW, zavrsava junakovim bijegom (u slow-motionu) kroz polja suncokreta.
Daklem, prica se odvija u krugovima sto se sire - po uzoru na, recimo, Mancevskog, Tarantinov Pulp Fiction... Svijest o inovativnom tretiranju filmskog vremena neupitno je prisutna. No, kod spomenutih autora-uzoraka ovi se, samo naizgled, razbacani dijelovi price ipak mogu naknadno sloziti u koherentnu cjelinu. Kod Rusinovica to nije slucaj.
Prica pocinje ambiciozno pokusavajuci naznaciti fatalni splet okolnosti u kojima se Sven Medvesek kao protagonist gubi, zaglibljuje i polako tone.
Glavni lik trebao bi kao jedini biti profiliran s naznakom neke psiholoske okarakteriziranosti i motiviranosti. No do toga, unatoc svemu, ipak ne dolazi. Njegova shizofrenija, kao jedina ocitljiva osobina, sama je po sebi premalo da bi lik mogli situirati na nekoj osobnoj ljestvici simpatije ili antipatije. Jednostavno, prema njemu se moze biti jedino ravnodusnim. Ako je to bila i namjera, onda sorry, O.K.
Film je u prvome dijelu mucno spor. Kadrovi junakova ustajanja i jutarnje kontemplacije izmjenjuju se s tiradama koje ovaj, uglavnom, pasivno trpi od strane svog odvjetnika - opceprihvacen, duhovit lik skolskog kolege sto ga tumaci Svebor Kranjc. Tu sporost spominjem samo kao naznaku "svjezine i punokrvnosti" kakvim su film gradili starine hrvatskog filmskog i kriticarskog establishmenta.
Rodi me majko otkacenog
Uz nepotrebne "otkacenosti" u nekim, vec spomenutim, scenama, koje se pokazuju svrhom samima sebi, film je - naravno ako ga dobro kuzim! - ipak trebao biti ozbiljnim. Fatalni usud mladjeg pojedinca unutar urbane dzungle novo oslobodjene postsocijalisticke stvarnosti od kojega ne moze uteci. (Huh!) Na njegovu tragicnom putu posutom usputnim lesevima nema povratka! Sve cemu se priblizi i za sto postoji naznaka da bi mu moglo biti drago biva ubijeno i unisteno. Tako i tri zenska lika s kojima stupa u kontakt - njegova zena, djevojka u lokalu i, napokon, nesretnica kojoj podlijece pod kola (Lucija Serbedzija ). No, cjelokupna tragicna tekstura u zbrzanom scenaristickom predlosku rusi se u zavrsnoj sekvenci kraja potjere sto svojom iskarikiranoscu upravo iritira. Ili je mozda duhovita?
Zapanjuje, prije svega, nakon toliko leseva, laissez faire pristup likova situaciji opsade u kojoj se protagonistima radi o zivotu i smrti. Ova sekvenca cini otprilike cetvrtinu filma i u njoj nema nikakve gradacije napetosti osim sve degutantnije iskarikiranosti. Poneka dobra Kranjcova replika tu nista ne popravlja. Sam obracun dan je posve nepregledno, u zatamnjenjima i slow-motionu, pokazujuci sklonost Rusinovica baroknom koristenju oblika filmskog zapisa. Ritam se u ovim sekvencama bitno ubrzava no to ne pridonosi dramaticnosti, jer je sudbina protagonista vec odavno zapecacena. Nad njim jos treba spustiti zastor jednog nepotrebnog filmskog usuda. Nad njim nece zaplakati ni stalno prisutna, i isto tako nepotrebna u teksturi filma, novinarka (Natasa Dorcic).
O zadnjem kadru, polju, makovima i suncokretima vec nesto pripomenuh. Eh da, postoji jos i spica u kojoj njih (kojih?) troje odlazi nekamo u nepoznatom pravcu.
Punokrvan film, osvjezenje u hrvatskoj kinematografiji, hrvatski crno-bijeli Jarmusch...
Jako, jako indikativno, ali za neki drugi tekst o nekom drugom. Mutno od mutnijeg!
{ No # 4 }
