Hrvatska je slava postala ono sto sve ideoloski proizvedene casti i slave u svojoj biti jesu - lako pokvarljiva povijesna roba. Upravo to da je hrvatska besmrtnost takodjer kratkoga vijeka, najvaznija je spoznaja do koje se moglo doci u slucaju pocasnog gradjanina Mesica

 

Sitne, naizgled potpuno zanemarive vijesti cesto razotkrivaju cinjenice od velike vaznosti i izuzetna znacenja. Evo jedne takve: Gradsko vijece opcine Nova Gradiska prihvatilo je, na prijedlog gradskog odbora HDZ-a, opoziv Stipe Mesica s funkcije pocasnog gradjanina ovog mjesta. Obrazlozenje: Mesic je ocrnio i oblatio svoju domovinu!

I zasto je to sad toliko vazno? Stipe Mesic se jos davno odlomio od hadezeovskog granita, postao jednim od prvih i ne toliko brojnih otpadnika od cvrste jezgre hrvatskog drzavotvornog pokreta koji je u nacionalnoj revoluciji i ratu postigao svoj sveti cilj - ne bas samostalnu i ne bas neovisnu, jos manje demokratsku i nikako sretnu i perspektivnu, ali ipak nju, svoju, jedinu, hrvatsku drzavu. Cini se da Mesic nije morao otici, da njegovo disidentstvo nije bilo posljedica pritiska pokreta samog. On nije izbacen, on je, tako izgleda, istupio svojevoljno. Razloga za to imao je dovoljno, naravno, ukoliko je bio samostojna individua. A cini se da je Mesic to bio i da je u politiku donio svoju osobnost, na toj osobnosti izgradio svoj politicki identitet i napustajuci hrvatski ideolosko-politicki mainstream tu svoju osobnost uspio zadrzati. Mesic je bio iznimka. A sto se pravila tice, od kojeg je on bio iznimka, ono, to pravilo, vlada jos i danas u liku bezlicnih sljedbenika nacionalnog vodje i poslusnih realizatora njegovih ideoloskih zamisljaja.

Ipak, nije tesko naslutiti zasto sad odjednom ova naknadna, u nacinu i po subjektivnom smislu, bijedna, sitnicava i nedostojna osveta za davno opadnistvo. U svom svjedocenju pred Haskim sudom, svjedocenju koje je drzavna promidzbena masinerija stilizirala u cin nacionalne izdaje, Mesic je - a to je ono najbitnije - doveo u pitanje cijelu pricu koja se ovdje kod nas pripovijeda kao istina domovinskog rata. Naime, uloga koju su hrvatski drzavotvorni celnici predvodjeni Tudjmanom odigrali u pripremi i izvedbi rata, a posebice u politickoj nagodbi s agresorom, na racun drugih dakako, bila je sve samo ne uloga pasivne, nevine i naivne zrtve. Uz mnoge druge cinjenice koje polako izlaze na vidjelo - recimo cijela pripovijest oko ubojstva Reihl-Kira - Mesicevo svjedocenje za Haski sud znacajan je prilog potvrdi one teze koju je sam Tudjman neoprezno znao isticati: da Hrvatska nije htjela svoju samostalnost, rata nikada ne bi bilo! Danas se naime nakupilo i previse toga da bi odgovor na ono prijetece pitanje: reci najprije tko je agresor, a tko zrtva! mogao i dalje biti sasvim jednostavan i nedvojben. Tko bi danas na to pitanje odgovorio: ne znam, ne bi uopce pogrijesio. A to je problem koji se u ovom simptomu najavljuje izravno iz hrvatske buducnosti. Ne danas, nego tek sutra cemo se tim problemom morati ozbiljno pozabaviti.

Sve to skupa ipak jos nije ono odlucujuce i najvaznije u odluci Gradskog vijeca opcine Nova Gradiska da Stipi Mesicu oduzme status pocasnog gradjanina toga mjesta. U tom sluzbenom cinu krije se vazno simbolicko znacenje koje nadmasuje njegove politicke pretpostavke i implikacije. Rijec je naime o prvom slucaju da ova nova hrvatska vlast rusi spomenike koje je sama podigla. Naime taj Mesic koji je sada, kako se u obarazlozenju doslovno kaze, "ocrnio i oblatio svoju domovinu", tu je domovinu prethodno bio zaduzio, nasto ga je ona nagradila, za zivota, titulom pocasnog gradjanina Nove Gradiske. Ta titula nije bila nista drugo nego oblik simbolickog spomenika, priznanje pojedincu, ne uruceno njemu kao nagrada, nego izlozeno javno, u njegovu slavu i cast, ali i na ponos grada. Nije se samo Mesic okitio tom titulom, nego se i samo mjesto, opcina, domovina naposljetku - u njeno ime je titula i dodijeljena - mogla javno podiciti velicinom svoga sina. Zakratko medjutim. Sic transit gloria mundi. Najveci je sin Nove Gradiske i okolice, zivi spomenik njene slave i domoljublja najednom bacen u prasinu, obescascen kao izdajica domovine, ispljuvan kao lokalna i nacionalna sramota i konzekventno, javno detituliran.

Ovim cinom po prvi puta je u simbolickom smislu zatvoren puni krug od nacionalne slave do nacionalnog bescasca i sramote. Hrvatska je slava postala ono sto sve ideoloski proizvedene casti i slave u svojoj biti jesu - lako pokvarljiva povijesna roba. Upravo to da je hrvatska besmrtnost takodjer kratkoga vijeka, najvaznija je spoznaja do koje se moglo doci u slucaju pocasnog gradjanina Mesica.

 

Boris BUDEN