Jedini danas jos preostali oblik u kojem se u Hrvatskoj javno ispoljava opozicijski stav jest ismijavanje vlasti. Ismijavaju se od Presjednika nanize hrvatski politicari, kako hadezeovski, tako i "oporbeni", ismijavaju se intelektualni i kulturni slugani te vlasti, od akademika do glumaca, od crkvenih velikodostojnika do sportasa i estradnih zvijezda i konacno, predmet ismijavanja je sam politicki i kulturni zivot danasnje Hrvatske u trenutku svog najdubljeg srozavanja.

Neponovljive i nezaboravne gluposti koje bez stida i srama izricu protagonisti hrvatske javne scene najbolji su svjedoci vremena u kojem zivimo. Najcesce, dovoljno je citirati ih, i komicni efekt vec je postignut!

Smijesno, odvec smijesno

Pa ipak, onda kada izrugivanje postane jedini oblik otpora, kada uzitak smijeha nad propalom stvarnoscu postane dostatna kompenzacija za uzas te propalosti i kada karikaturist, prekoracivsi mjeru u svom sepurenju, pocne odvec sliciti svojoj karikaturi, ismijavanje drustvena zla gubi svoj emancipatorski, rebelirajuci karakter. Izmedju izrugivaca i izrugivanoga stvara se odnos medjusobne ovisnosti i komplementarnosti .

Totalno uzajamno trosenje kao samosvrha postaje oblik cudnovate, naizgled neprirodne, ali ipak djelotvorne simbioze. Preglasan smijeh doduse iritira vlast, ali istodobno zaglusuje svako ozbiljno i osmisljeno formuliranje relevantne kontrapozicije toj vlasti. Dvorska luda sada vise ne govori zabranjenu istinu, nego samo jos laz cini podnosljivijom i stoga je dio onog istog sljepila koje omogucuje perpetuiranje postojecih odnosa dominacije. Zamislimo kraljevstvo u kojem kralj uzima ozbiljno jos samo dvorsku ludu, gdje se on dakle ponasa kao sama ta dvorska luda, dok ona, dvorska luda, misli da je njeno ismijavanje kralja jedini moguci oblik otpora njegovoj apsolutistickoj vladavini, i gdje ta dvorska luda, vjerujuci u svemoc svoga izrugivanja, vise nista, pa ni samoga kralja ne uzima ozbiljno te se ponasa kao kralj.

Rijec je dakako o paradoksu koji provocira glavno pitanje - kako to da hrvatska vlast danas, u karikaturi izrugivaca toliko inferiorna, ipak stvarno uvijek iznova potvrdjuje i cak uvecava svoju apsolutnu superiornost nad svim ostalim pozicijama ukljucujuci i poziciju svojih karikaturista. Ili, drugim rijecima, kako je to sto je toliko smijesno ujedno toliko mocno?

Izrugivanje je danas najvecim dijelom samo nadomjestak za smisleni odgovor na ovo pitanje.

Maja is The Message

Slucaj Maje Freundlich, jedne od najeksponiranijih javnih zagovornika danasnje hrvatske vlasti, mozda najjasnije iznosi na vidjelo naivnost i sljepilo nasih izrugivaca. Ova hrvatska novinarka, kolumnistica Vjesnika i Hrvatskog Obzora, zrtva je totalnog ismijavanja. Dakako, najvecim dijelom vlastitom krivnjom! Tesko je, gotovo nemoguce, odoljeti izazovu njenih stavova i izjava. U nje naime kao da ne postoji unutarnja logicka cenzura koja bi ju na vrijeme sprijecila da ono prvo sto pomisli odmah i napise odnosno izjavi . Pa ipak, koliko god bio snazan komicni efekt njena teksta ili govora, on pociva na pretpostavci da to sto u njenom liku govori i pise jest neki autor, odnosno racionalna individua. Otud dojam smijesnoga precen mislju kako je nemoguce da je ziv covjek u stanju tako nesto izjaviti i ostati citav!

Ali Maja Freundlich nije nikakav autor, nikakava autonomna, racionalna individua, cak ni ziv covjek - ona je medij, mehanicka ekstenzija hrvatske nacionalne ideologije . Maja Freundlich je orudje hrvatstva koje pise i govori. I u toj tocki prestaje svaka njena komicnost. Nesporazum u koji zapadaju njeni kriticari-izrugivaci je potpun. Oni se smiju necemu sto je u Maji Freundlich potpuno nebitno i zanemarivo, naime, covjeku u njoj i pritom sami sebe cine slijepima za ono odlucujuce - smisao i znacenje ideoloske poruke koju ona kao medij predstavlja (the medium is the message).

Tako je u liku najveceg hrvatskog novinarskog ridikula Maja Freundlich tematski potpuno potrosena i prije nego je u svojoj biti prepoznata - kao ozbiljan drustveni problem.

 

Maja nije marioneta

U intervjuu glasilu katolicke mladezi Mi, Maja Freundlich je odlucno odbacila mogucnost, sugeriranu pitanjem, da u Hrvatskoj postoje rezimski mediji. Taj pojam "rezimski" karakteristican je za komunisticko razdoblje u kojem je novinarstvo bilo "sredstvo u provedbi rezimske politike", dok su novinari bili " ljudi koju su odgojeni bez ikakve slobode, koji su odgojeni da primaju i izvrsavaju zapovijedi". Da li ona sada laze kada kaze da ovako nesto ne postoji u Hrvatskoj i da " nova hrvatska demokratska vlast nije nikada oktroirala svoju politiku u nekom mediju, ... stvorila apsolutni nadzor nad novinarima i novinama odnosno nad drzavnom televizijom".

Ne, Maja Freundlich uglavnom ne laze kada to tvrdi. Nova demokratska hrvatska vlast dovela je, doduse, svoje ljude u medije, ali oni nisu nikakvi partijski komesari, nikakva transmisija oficijelne politike i ideologije. Ti ljudi, isti odnosno slicni Maji Freundlich, doista nisu marionete koje izvrsavaju tudje zapovijedi. Oni pisu i govore ono sto misle u potpunoj slobodi! Nitko nikada Maji Freundlich zasigurno nije naredio da se u svojim tekstovima primitivno sovinisticki ispogani nad Srbima. Ona je to ucinila spontano, svojom voljom i na svoju ruku, daleko predanije i autenticnije no netko tko bi to obavljao po naredbi. Utoliko Maja Freundlich otkriva bitnu istinu o hrvatskim medijima. Oni ne pate od suviska rezimske kontrole, nego od pomanjkanja svake kontrole, razumske, moralne, upravo civilizacijske! Njihov problem nije cenzura, nego nedostatak svake cenzure, cak one elementarne koja od divljaka cini modernog, sebe i svoje drustvene situacije svjesnog civiliziranog covjeka.

Maja protiv "poletovaca"

Veliki dio intervjua, inace naslovljenog: "Moramo oblikovati medije za samostalnu Hrvatsku", Maja Freundlich je iskoristila za obracun s fenomenom koji ona naziva "poletizacijom". Rijec je dakako o napadu na grupu danasnjih novinara, urednika i medijskih poduzetnika koji su svoje karijere zapoceli u nekadasnjem Poletu. Taj Polet sluzio je sedamdesetih godina, nakon velike komunisticke cistke medju nacionalno svjesnim novinarima, tvrdi Freundlichica, odgoju nove generacije poslusnih novinarskih kadrova.

Nakon uspostave nove demokratske Hrvatske, ovi su se poslusnici komunistickog rezima najednom preorjentirali na trziste, odnosno stvaranje profita, pokrenuli novine kao sto je Globus i ... nastavili subverzivno djelovati protiv mlade demokracije.

"Oni ne traze promjenu za dvadeset, trideset stupnjeva, nego traze temeljnu promjenu u pitanjima hocemo li drzavu, da li cemo je odrzati, hocemo li uci u neke nove asocijacije, hocemo li se podloziti zapadnom kapitalu (...) u pitanju je njihov interes koji se poklopio s interesom trenutno snaznih svjetskih sila, a ta dva interesa protive se zelji za hrvatskom samostalnoscu", tvrdi Maja Freundlich i bez ikakva krzmanja nazivlje danasnje novine nekadasnjih poletovaca "komunistickima".

Na prvi pogled ponovno nam Maja Freundlich servira gomilu smijesnih, ali racionalno neprobavljivih tvrdnji. Ukratko, za nju su oni koji djeluju u skladu s interesima svjetskih sila i koji hoce Hrvatsku podloziti zapadnom kapitalu - komunisti! Paradoksalno? Zapravo ne. Maja Freundlich na neki je nacin u pravu. Upravo je posljednja generacija komunista, kojoj uostalom pripadaju i Majini "poletovci", karakteristicna po pragmaticnom odnosu prema drustvenoj i prije svega ekonomskoj stvarnosti, odnosno nekoj vrsti ironicne dis tance prema samoj komunistickoj ideologiji. Ta generacija nije vise vjerovala u skoro ostvarenje besklasnog drustva, ali se zato sve vise prilagodjavala zakonima modernog trzista i diktatu - zapadnog dakako - kapitala. Njima, osim konkretnog uspjeha na tom trzistu nista nije bilo sveto - ni komunisticka doktrina, ali ni hrvatski drzavotvorni san.

I to je ono sto im ona ne moze oprostiti - odsutnost svakog esencijalno vjernickog odnosa prema nekoj, bilo klasnoj, bilo nacionalnoj stvari. Pored toga, Maja Freundlich svojom kritikom "poletovaca" sugerira jedno potpuno drugacije shvacanje nase novije povijesti koje bi se najpregnantnije moglo izraziti pitanjima: Nije li recentna hrvatska nacionalna revolucija i rat u svojoj biti posljedica povratka na scenu sedamdesetprvaskih politickih i ideoloskih fanatika koje je sam komunizam u svojoj evoluciji ka modernom kapitalizmu vec bio osudio na odumiranje?

Nije li devedeseta i devedeset prva u stvari trenutak obracuna dviju struja unutar jednog te istog, komunistickog pokreta: autenticno revolucionarne, koja se realizirala unutar ideoloskog medija nacionalizma i one pragmaticki dezideologizirane, evolucijsko reformisticke koja se polagano ali sigurno prilagodjavala uvjetima liberalno kapitalistickog, demokratskog drustvenog ustroja? Nisu li danas na istoku Evrope upravo reformirani komunisti najpouzdaniji garanti liberalno demokratskog, trzisnog razvoja drustva? Ne svjedoci li o tome Maja Freundlich sama kada optuzuje Ameriku da ova autenticno kapitalisticka svjetska sila podrzava zapravo komuniste?

Maja protiv Amerike

Konzekventni protuzapadni, protukapitalisticki stav, neprikriveni antiamerikanizam, sveprisutni su u Freundlichicinu govoru. Ona otvoreno kritizira one u Hrvatskoj koji "su jos uvijek opsjednuti respektom prema svijetu. (...) Svjetski poredak je za nas stoga onakav kakvim ga mi vidimo."

Maja Freundlich poziva na odlucan otpor americko-zapadnoj zavjeri protiv Hrvatske, pokusaju da se nasoj zemlji otme tesko i krvavo stecena naovisnost. "Komunisticki mediji", "ljevicarske novine", kako ona opisuje Feral, Bumerang, Globus, Nacional ili pak Radio 101, pod izravnom su americkom kontrolom i provode dakako ne hrvatsku nego americku politiku. Stovise, tvrdi Freundlichica, "To su onda americki mediji u drugoj drzavi. I mi mozemo prihvatiti cinjenicu da su komunisticki mediji u ovom casu pod americkom financijskom, dakle i politickom vlascu."

A ta Amerika zemlja je neonacizma i obnove rasizma. Njezin komentar optuzbi koje su dosle iz Amerike o navodnoj obnovi fasizma u Hrvatskoj jednostavan je i odlucan: "Zemlja koja je nekoliko puta bila, a i sada jest na rubu rasnog rata, ne moze Hrvatskoj predbacivati fasizam."

Nije na odmet prisjetiti se u ovom trenutku one anegdote kojoj smo se svojedobno smijali kao dobrom vicu. Na sve prigovore komunistickoj diktaturi u nekadasnjem Istocnom bloku Sovjeti su Amerikancima odgovarali protupitanjem - "A sto vi radite crncima?" Isto cini Maja Freundlich danas. Ali ne u vicu! Kompletna strategija unutar koje Maja Freundlich smjesta svoju ideolosko politicku poziciju puki je citat stare dogmatsko komunisticke antikapitalisticke doktrine. Ili, bolje, antiimperijalisticke, da budemo blize ne samo lenjinizmu, nego i nasoj domacoj jugokomunistickoj, titoistickoj politici nesvrstavanja, kao i antikolonijalistickim pokretima Treceg svijeta.

Maja na putu k svjetskomu duhu

"U nas je jos siroko rasprostranjen kolonijalni duh, duh nedostatka samopouzdanja, strah pred tim da smo mali. No mi nismo mala zemlja, nego velika zemlja" tvrdi Maja Freundlich. "Zemlja se ne mjeri povrsinom ozemlja, nego njezinim samopouzdanjem, njezinom samosvjescu."

Dokaz hrvatske velicine vidi u Oluji koja je za nju "mozda najveca vojnicka pobjeda u XX stoljecu". Kakav Staljingrad, kakvo iskrcavanje u Normandiji, pad Berlina ili slicni sitni i nevazni okrsaji odnosno carke - hrvatska Oluja je onaj svjetskopovijesni vojni dogadjaj bez premca u nasem stoljecu svjetskih ratova i atomskih bombi.

I ta Oluja dokaz je "... velike vitalnosti Hrvata. To je dokaz da je taj narod u jednom trenutku dotaknut od Boga. Svaki narod ima u povijesti neko vrijeme kada je u svojim htijenjima blagoslovljen. Ako je sada taj trenutak za hrvatski narod, onda je on velik kao i najveci na svijetu."

Naposljetku nalazimo u Maje Freundlich i klasicnu tezu koju na ovaj ili onaj nacin sadrzi svaka nacionalisticka ideologija - tezu o odabranoj naciji. Premda eklekticki izravno preuzeta iz biblijske, zidovsko krscanske tradicije, ova teza u nasim hrvatskim okolnostima izraz je duboke frustracije kroz koju prolazi nacionalni identitet u suocenju s danasnjim modernim svijetom. Ona svjedoci o pravoj drami tog identiteta koji iz svoje nacionalisticke partikularnosti groznicavo trazi prikljucak na neku veliku svjetskopovijesnu univerzalisticku pricu.

Kao sekularizirani element velike univerzalisticke (krscanske) religije teza o odabranom narodu dokaz je mesijanski maskirane nuzde da se bude priznati dio velikog ljudskog bratstva, covjecanstva u cjelini. Kad Maja zazivlje Bozji dodir, onaj blagoslov koji ce hrvatsku naciju izdignuti iz beznacajnog povijesnog sivila i kao odabranu naciju zaduziti ju zadacom sveopceg spasa, onda ona, premda to ne zna, citira staru temu dobro poznatu iz Fichteovih Govora njemackoj naciji, onda ona ponavlja onaj isti put koji kod Hegela prolaze takozvani narodni duhovi (Volksgeister) kao momenti na putu do svjetskog duha (Weltgeist).

Nista smijesno

Doista, nikomu kao Maji Freundlich nije uspjelo tako transparentno izloziti duboko ambivalentnu narav danasnjeg hrvatstva. Njegovu rascijepljenost izmedju kolonijalnog identiteta koji ga priblizava Balkanu i nebrojenim zemljama treceg svijeta, s jedne strane i Evrope, Amerike, modernog zapadnog svijeta, s druge; izmedju liberalno demokratskog kapitalizma i komunisticko-nacionalistickog korporativizma; izmedju neshvacenih, nerazgranicenih i medjusobno sukobljenih faza vlastite povijesti, izmedju eklektickih ideoloskih citata i neprepoznatog stvarnog povijesnog novuma; izmedju samorazdiruceg nacionalistickog partikularizma i upravo bolne ceznje za univerzalnim priznanjem .... Sva proturjecja Maje Freundlich, sva kontrafakticnost, ambivalentnost, sva frustriranost, upravo sumanutost njena publicistickog izraza, proturjecja su samog hrvatstva . Jer, ponovimo to, Maja Freundlich nije zivi covjek, ona je ideoloski medij hrvatstva.

I kao takva, nista smijesno.