Ron Athey & Co, Deliverence, OTV Dom

Trajanje: 85 minuta

Pise: Kruno PETRINOVIC

Ron Athey (r. 1961) radikalni je kazalistarac sa Zapadne obale Sjedinjenih Americkih Drzava. U Zagrebu je gostovao s predstavom Izbavljenje (Deliverence). Rezanje, probadanje, samoranjavanje i iscrpljivanje tijela u svakom obliku cine osnovni repertoar postupaka kojima se ovaj moderni primitivac iz Los Angelesa sluzi u svojim kazalisnim ostvarenjima i oni su neizostavni dio njegovih predstava.

Athey je svestrana licnost. Izmedju ostaloga bavi se i novinarstvom, pomocnik je urednika kultnog americkog casopisa LA Weekly, a suradjuje s magazinima u rasponu od prestiznog New York Times Magazina do nedvojbenog prvaka americke fanzinske scene Ben is Deada. Trenutacno za erotski casopis Honcho pise o kulturnim fenomenima koje osobno nalazi intetresantnim, kao sto su pitanja eklektickog karaktera danasnje ulicne mode i njezine neprincipijelnosti cak i unutar strogo definiranih skupina i zajednica, zatim kompleksnosti identiteta urbanih ulicnih bandi. Ali, pise i o dozivljajima s turneje vlastite kazalisne skupine: objavio je i zbirku kratkih prica Darovi duha (Gifts of the Spirit). Cesto nastupa i po nocnim klubovima po citavom svijetu. Redovito u losangeleskom Fucku. U posljednje vrijeme nakon visegodisnje pauze uzrokovana narkomanskim izletima posvecuje se ponajvise kazalisnom radu u obrani onoga sto obicavamo nazivati alternativom.

Ron Athey ne bez tuge i bijesa izjavljuje da nevjerovatnom drzi cinjenicu da u jednom milijunskom gradu poput Los Angelesa, s toliko razvijenom industrijom za masovnu zabavu, prava subkulturna scena u stvari niti ne postoji. Producenti i direktori MTV znaju jako dobro nanjusiti sto vrijedi i poput lesinara posjecuju preostala okupljalista alternativaca u potrazi za osvjezenjem i regeneracijom mainstreama, no nisu spremni uloziti nikakva financijska sredstva da bi se ona ocuvala. Cak niti kao investiciju u buducnost za vlastiti opstanak.

Suza za LA alternativu

David Bowie ili Madonna ne bi bili niti upola toliko zanimljivi i privlacni milijunskom auditoriju da ne postoji to zrnce ludosti koje oni u svojim nastupima nose, a koje su bez ikakvog pitanja i svijesti o njihovoj pravoj vrijednosti i znacenju uzeli iz alternativnog miljea. Svoju inspiraciju i ishodiste Athey kao i vecina modernih primitivaca pronalazi u radovima brojnih europskih i sjevernoamerickih konceptualnih umjetnika iz ranih sedamdesetih poput Dennisa Oppenheima, Chrisa Burdena, Marine Abramovic i Vita Acconcia, koji su vlastita tijela za vrijeme svojih performansa podvrgavali ekstremnim postupcima i dovodili do iskustva bola i iscrpljenja. Jedan od bitnih kriterija za definiranje necega umjetnickim djelom uostalom jest i stupanj poteskoce u njegovoj realizaciji i recepciji! Ti umjetnici, koji su medju prvima vlastito tijelo poceli dozivljavati i kao objekt umjetnickog stvaranja, a ne samo kao njegov subjekt otvorili su put pokretu koji je u osamdesetima postao globalnom pojavom.

Dok su umjetnici konceptualisti iz sedamdesetih pitanje uloge tijela radikalno dovodili u pitanje postupcima kao sto su puzanje po slomljenom staklu uzduz glavne avenije americkog glavnog grada Washingtona, radilo se o hepeningu gotovo nagog Chrisa Burdena, ili pak njegovog prostrijeljivanja ruke vatrenim oruzjem u jednoj galeriji, moderni primitivci ponajprije prakticiraju obredne tehnike iz rituala takozvanih primitivnih, politikom i religijom neideologiziranih drustava i kultura. Standardni repertoar postupaka kojima se oni sluze ukljucuje tetoviranje, samoranjavanje s ciljem da na tijelu ostane vidljiv oziljak ili pak probadanje tijela i njegovo vjesanje o kuke. Ime pokretu dao je Fakir Musafar, koji se opcenito smatra i njegovim predvodnikom.

Moderni primitivci zagovornici su predkrscanskih ideja o istrazivanju duhovnosti kroz tijelo, koje se smatra jedinim neposrednim putem za stvarno iskustvo u medijski potpuno zagadjenoj stvarnosti. Moderni primitivci kao da pokusavaju dokazati da stvarnost postoji, cak i ako nije medijski posredovana.

Zbog toga bi predstave poput Izbavljenja Rona Atheya trebalo promatrati i analizirati ispod njihove manifestativne razine, koja je svakako spektakularna i anegdotalno zanimljiva najsirim krugovima. Svi postupci koje koristi na pozornici nisu sami sebi ciljom, po njegovom misljenju oni su samo jedna od mogucih formi umjetnickog izraza u vremenu postmoderne. U vremenu opce jeftinoce svih vrijednosti Rona Atheya i na dalje tiste univerzalna pitanja poput onih o smislu i dubljem razlogu pojave nekih stvari na ovome svijetu u oblicima koje poznajemo, jednostavnije receno o smislu ljudskog zivota uopce.

Mehanizmi tragedije

Rijec "izbavljenje", naslov njegove posljednje predstave, etimoloski potice iz starozavjetnog teksta Biblije, rijec je Bogojavljenju, o drugom dolasku Krista na Zemlju za vrijeme Apokalipse.

Ipak, bez obzira na znatnu opterecenost pojma kontekstom iz kojeg je preuzet, Athey pokusava generalizirati pitanje. Njega naime zanima kako reagiraju nasi mehanizmi vjerovanja, ljubavi, nadanja, ocekivanja i strpljenja u ekstremnim situacijama, kada smo izlozeni osobnim tragedijama, realnom fizickom bolu ili psihickoj patnji. Idealni pozitivni primjer u tom smislu Athey pronalazi u biblijskom liku, starozavjetnom Jobu, patniku koji je strpljivo i ustrajno podnosio sva iskusenja. Americki je umjetnik medjutim uvjeren da spas moramo potraziti introspekcijom u dubinama vlastitog duha, a ne se samo prepustiti ocekujuci da ce nam netko drugi eventualno pomoci. Sreca i nesreca kriju se iskljucivo u nama porucuje Athey.

Iako nekome doslovnost postupaka koje clanovi njegove skupine na sceni koriste moze zasmetati, na pozornici se razliku od uobicajenih kazalisnih predstava nista ne fingira (cak niti klistiranje ili upotreba vibratora s dvije glave!), sve je stvarno, ne treba izgubiti iz vida poticaje i uzroke koji Atheya navode na takav nacin stvaranja. Jer ono sto na pozornici imamo priliku vidjeti zasigurno nije cisti egzibicionizam ili perverzija. Nacin na koji ce ga netko dozivjeti, mozda najbolje svjedoci o njemu samom, o njegovom karakteru i intelektualnoj hrabrosti. Iskustvo bola ne mora biti samo fizicko. Da bismo prihvatili nesto novo i drugacije potrebno je isto tako u najmanju ruku prestrukturirati vlastiti svijet ili ga djelomicno ponistiti.

A to je mozda jos bolnije.